Putopis
ponedjeljak, 13.07.2009.
Moj novi prijatelj
Nikad prije nisam baš razmišljo o svetom Josipu. U zadnje vrijeme se svaki dan nalazimo i razmjenjujemo ideje, pričamo, i upoznajemo se. Jako mi se sviđa i posebno neke njegove osobine...snaga, čistoća...
On je jako volio Mariju. Prepoznavo je onu njenu tajnu, i divio joj se svaki dan. Bio je u svoj poninosti iz svega srca zahvalan Bogu što je stavio na njegov životni put, i radovo se životu s njom, za ništa drugo nije mario, kroz nju je vidio Boga, i bio je jako sretan.
Jednoga dana Bog ga odluči stavit na kušnju, da vidi koliko je ozbiljan u svojim plemenitim namjerama, košto to radi sa svima do kojih mu je posebno stalo. Tako je Marija zatrudnila. To ga je jako zabolilo. Bilo mu je grozno! Nije zno što će... ali bio je strašno jak, i nije ga zanimalo ni kako ni zašto. U toj nezamislivoj boli kad ti se cijeli svijet ruši, on odlučuje ostat vjeran Bogu, kad nema više nijednog razloga za bit sa Bogom, on ipak to ostaje, i čini jedino što mu se čini da može, postupa po pravednosti i odluči je ostavit, a mogo je reć: "Marijo, slušaj, nezanima me što je bilo, pogriješila si, ostat ću uz tebe", ali do kraja vjeran Bogu, bez trunke osude Mariji ili bilo kome, odluči se za najnesigurniji put, i za korak u najveću tamu. Imo je pravo svima obznanit njenu sramotu, pa da joj sude po zakonu, ali nije mu bilo na kraj pameti, jer čisto srce vidi Boga i sjaji, ne gleda druge, nego je postupio po zakonu ljubavi i odlučio je ne izvrgnuti sramoti, nego je potajice napustit.
I radi njegove odluke - jer je sve učinio dobro - Bog mu je reko što je bilo, i dao mu je da Isusu nadjene ime.
Koliko drugih ljudi poznam koji bi tako mogli u toj situaciji napravit... neznam, ali znam da se volim nalazit sa svetim Josipom i zato mu molim devetnicu, vjerujem da će mi pomoć, i nadam se da ću mu bit malo sličniji :)
petak, 08.05.2009.
Srce
Jedne blagoslovljene večeri dogodio se susret srdaca. Doživio sam ga nekako mutno i ne potpuno jasno, ali sigurno i nosio sam ga. I sljedeći mi dan reče Gospodin: „Danas će bit susret srca“. Veselio sam se tomu. Priželjkivo sam ga i tražio. Tračerice su taj dan pričale, ali bez susreta srdaca. Veseljak je gunđo, a Gunđalo je pleso, ali nije bilo susreta srdaca. Sa Dobricom sam proveo neko vrijeme u zajedništvu, ali ni to nije bilo to. Stijena je bio mekan prema meni kao i inače, iako ne razumijem zašto, ali ja sam tražio susret srdaca. I kaže mi Gospodin: „Idi na trg“. Nije mi bilo usput, ali sam priželjkivo susret srca. Zamišljo sam ga kao i susret srdaca. Nisam znao što tražim, niti kamo me vodi, ali sam znao da to želim, da moja duša za tim čezne. Na trgu neočekivano naše Blago. Vrvi život, pjesma i mladost. Osluhnuo sam atmosferu i srce mi se topilo, ali nije bilo susreta srdaca. Poznata nasmijana lica ponude srce, ali kao jureći tramvaj su nestali. Kaže mi Gospodin: „Idi do sata“. Očekivao sam poznato lice ili iznenađenje iza leđa, ali kraj sata samo osvježenje i osama. Nastavim prema Utvrdi. Stojim u koloni, jer mi se drži do reda iako sam mogo brže. I u tom proljetnom zanosu sretnem Prijatelje koji su me vidili, i skužili, ali ja sam bio daleko, đe sam ja to pošo? Ni pjesme me više ne razumiju, ali želim susret srdaca! Okrijepljen krenem dalje, i pitam se... jeli moguć susret srdaca? Ima li iko na svijetu spreman poslušat cijelu pjesmu moga srca a da je sposoban me ne osudit?...
ponedjeljak, 30.03.2009.
Molitva
Ko da nemam snage da nastavim,
Kao da je pjesmi kraj.
Lagano se topim i nestajem,
Moje pjesme više nisu ljubavne.
Gubim vjeru,
A ona mi je sve.
A kaži kako dalje kad,
Kad se nebo zamrači,
Kad se spuste oblaci,
Kad se sunce ne vidi.
A kaži kako dalje kad
Ljubav nestane,
Kad se riječi istroše,
Kad se natrag,
Kad se natrag više ne može.
Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine.
Bez ljubavi sve prestaje.
Ima li ko odgovor na to kako dalje? Kako? Imam još jedno pitanje. Zašto Bog to čini, zašto? I što sad? Što uopće treba? Što hoćeš od mene? Jeli stvarno tako jednostavno? I ako je jedini odgovor da treba dozvolit umiranje, ma predivno. Vrijedi li išta to? A što ako od svega odustanem?
Ja to nemogu, nemam snage. I opet ću učinit ono što će poslije bolit, bol je prejaka, zašto bi iko mislio da ja to mogu? Bože, previše visoko mišljenje imaš o meni. Zasad sam još na nogama, ali neću dugo, padam, ja PADAM u tamu neznam ni što to znači ni što me tamo čeka. Ima li smisla?
Hvala
petak, 14.11.2008.
Duhovno putovanje
Početak duhovnog putovanja je spoznaja, unutarnje uvjerenje da postoji viša sila, ili Bog. Jednostavno rečeno - da postoji Drugi.
Sljedeći korak - pokušati postati Drugi.
I konačno - spoznaja da nema drugoga. Ti i Drugi ste jedno! Uvijek ste bili, i uvijek ćete biti, ti samo misliš da niste.
četvrtak, 03.04.2008.
Šutnja
Kad govorim, izražavam zahtjev da drugi budu tiho, da bi se mene moglo čut.
Kad šutim, čujem istinskog sebe i u dodiru sam sa svojom dušom. Kad šutim, slušam sa brižnim srcem. Šutnja nas uči upoznavati stvarnost poštivajući je gdje su je riječi zaprljale. Ako nam je život prožet beskorisnim riječima, nikad nećemo ništa čut, jer smo sve rekli prije nego što smo imali išta za reć.
srijeda, 20.02.2008.
Sjedinjenje s Bogom
"Na koji način tražiti sjedinjenje s Bogom?"
"Što više tražiš, to više udaljenosti stvaraš između Njega i sebe."
"Dobro, a što onda činiti sa tom udaljenosti?"
"Shvati da ona ne postoji."
"Znači li to da smo Bog i ja jedno?"
"Ne jedno. Ne dvoje."
"Kako je to moguće?"
"Sunce i njegovo svijetlo, more i valovi, pjevač i pjesma -
- Ne jedno. Ne dvoje"
srijeda, 28.02.2007.
Maslačci
Neki je čovjek bio vrlo ponosan na svoj travnjak. No, na njemu je bilo puno maslačaka. Pokušao je uništiti ih na sve moguće načine koje je poznavao. Ali maslačci su i dalje rasli.
Napokon je pisao ministarstvu poljoprivrede. Naveo je sve što je poduzimao i svoje pismo zaključio: "Što da učinim sada?"
Nakon određenog vremena dobio je odgovor: "Savjetujemo vam da se naučite voljeti ih."
Bio sam ponosan na svoj travnjak; no, na njemu su rasli maslačci protiv kojih sam se borio svim sredstvima koja su mi bila na raspolaganju. Naučiti se voljeti ih, nije bila nimalo laka zadaća.
Počeo sam im svaki dan govoriti: Srdačno. Prijateljski. Oni su uporno šutjeli. U njima je još bio žalac rata što sam ga vodio protiv njih - a bili su sumnjičavi prema mojim motivima.
No, svanuo je dan kad su se smješili. I opustili se. I postali smo prijatelji.
Naravno, moj je travnjak bio uništen. Ali, kako li je privlačan postao moj vrt!
Postupno je postajao slijep. I borio se protiv toga svim sredstvima koja su bila u njegovoj moći. I kad medicina nije više ništa mogla učiniti, borio se protiv sljepoće svojim osjetilima. Bila mi je potrebna hrabrost reći mu: "Predlažem ti da naučiš voljeti svoju sljepoću."
Na početku nije htio imati nikakve veze s time. Kad je napokon smogao snage da govori svojoj sljepoči, njegove su riječi bile ogorčene. Nastavio je govoriti sve dok gorčina nije postala ravnodušnost, potom tolerancija, pa prihvaćanje, i, jednog dana, na njegovo čuđenje, prijateljstvo... i ljubav. A onda je došao dan kad je svoju sljepoću zagrlio i rekao: "Volim te." Toga sam ga dana vidio da se opet smije.
Naravno, zauvijek je izgubio svoj vid. Ali, kako je njegovo lice postalo privlačno!
